četvrtak, 27. travnja 2017.

Dok imaš vremena, sabiri besmrtno blago!

1. Ovdje će ti brzo biti kraj. Stoga pogledaj kako je s tobom.
2. Čovjek danas živi, sutra ga već nema.
3. A kad iščezne s očiju, brzo nestane i iz sjećanja.
4. O tupoga li i krutoga ljudskog srca! Obazire se samo na sadašnje stvari, a za buduće malo mari.
5. U svakom djelu i namisli vladaj tako, kao da ćeš danas umirijeti.
6. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se osobito bojao smrti.

7. Mnogo je bolje čuvati se grijeha, nego bježati od smrti.
8. Ako nisi pripravan danas, kako ćeš biti sutra?
9. Sutra je nesigurno i tko zna hoćeš li ga imati?
10. Što koristi dugo živjeti kad se malo popravljamo?
11. Ah, dug život često ne popravlja, već nerijetko umnožava krivicu.
12. O da smo bar jedan dan ispravno živjeli na ovome svijetu!

13. Mnogi broje godine od obraćenja, ali je često sitan plod njihova poboljšanja.
14. Ako je strašno umrijeti, možda je još pogibeljnije dugo živjeti.
15. Blažen onaj koji uvijek ima pred očima čas svoje smrti i svaki se dan pripravlja na umiranje.
16. Ako si vidio nekoga umirati, znaj da ćeš ti istim putem prolaziti.
17. Kad svane, pomisli da nećeš doživjeti večeri. Kad smrkne, ne usuđuj se nadati jutru.
18. Budi, dakle, uvijek pripravan i živi tako da te smrt nikad ne zatekne nepripravna.

19. Mnogi umiru naglo i neočekivano. "Jer u čas kad i ne mislite, Sin čovječji dolazi."
20. Kad dođe taj posljednji trenutak, počet ćeš mnogo drukčije misliti o čitavu svojem proteklom životu i vrlo ćeš žaliti što si bio tako nemaran i mlak.
21. Sretan je i pametan onaj koji sada u životu nastoji biti onakav kakav želi biti u smrti.
22. Veliku hrabrost pri umiranju, naime, ulit će ti potpuno preziranje svijeta, žarka želja za napredovanjem u krepostima, ljubav prema zaptu, trud u pokori, spremnost na poslušnost, samozataja i podnošenje svake protivštine iz ljubavi prema Kristu.
23. Mnogo dobrih djela možeš učiniti dok si zdrav, a kad se razboliš, ne znam što ćeš moći.
24. Malo ih je koji se poprave u bolesti; kao što se malokad posvećuju i oni koji mnogo putuju.

25. Ne uzdaj se u prijatelje i u rodbinu i ne odgađaj svoje spasenje za budućnost jer će te ljudi zaboraviti brže no što misliš.
26. Bolje se pobrinuti sada, dok je hora, i gdjekoje dobro djelo poslati unaprijed, nego se uzdati u tuđu pomoć.
27. Ako se sada ne brineš za sebe, tko će se za te brinuti u budućnosti?
28. Sadašnje je vrijeme predragocjeno, ali ga, na žalost, nedovoljno iskorištavaš da bi u njemu zaslužio vječni život!
29. Doći će vrijeme kad budeš zaželio dan ili sat da bi se popravio, i ne znam hoće li ti poći za rukom.
30. Ej, dragi, kakve bi se pogibelji oslobodio, kakva golema straha riješio, kad bi već sada bio bogobojazan i mislio na smrt!

31. Nastoj sada živjeti tako, da se u času smrti možeš više radovati nego bojati.
32. Uči sad umirati svijetu da bi tada počeo živjeti s Kristom.
33. Uči sada sve prezirati da bi tada mogao slobodno pristupiti Kristu.
34. Kroti sada svoje tijelo pokorom, da bi se tada mogao sa sigurošću nadati.
35. O, luđače, što misliš da ćeš živjeti dugo, kad ti nijedan dan nije siguran?
36. Koliki su se prevarili i neočekivano rastali od tijela!

37. Koliko si puta čuo govoriti: onaj je pao od mača, onaj se utopio, onaj je pavši s visoka slomio vrat, onaj se ukočio pri jelu, onomu došao kraj usred igre; jedan poginuo od vatre, drugi od oružja; jedan od kuge, drugi od razbojnika.
38. I tako je svima svršetak smrt, a ljudski život odmiče kao sjena.
39. Tko će se tebe sjetiti nakon smrti i tko će se pomoliti za te?
40. Učini, dragi, učini, sada, što god za sebe možeš učiniti, jer ne znaš kad ćeš umrijeti.
41. A ne znaš ni što te čeka nakon smrti.
42. Dok imaš vremena, sabiri besmrtno blago.

43. Ne razmišljaj ni o čemu drugom nego o svojem spasenju; brini se samo za ono što je Božje.
44. Sada sebi priskrbi prijatelje štujući svece i nasljedujući njihova djela, da bi te oni, kad ostaviš ovaj svijet, primili u vječne stanove.
45. Boravi na ovoj zemlji kao putnik i gost kojega se uopće ne tiču svjetski poslovi.
46. Sačuvaj srce slobodno i okrenuto Bogu, jer ovdje nemaš grada u kojemu ćeš ostati.
47. Onamo sa suzama upravljaj svagdanje uzdahe i prošnje da bi tvoja duša nakon smrti zaslužila sretno prijeći Gospodinu.
__________________
2. Usp. 1 Mak 2,63;17. Mt 26,20; 19. Lk12,40; Mt 24,44; 25. Usp. Sir 5,8; 32. Usp. Rim 6,8; 34. Usp. 1 Kor 9,27; 38. Usp. Ps 144,4; Job 14,2; 40. Usp. Mt 25,13; 42. Usp. Gal 6,10; 44. Usp. Lk 16,9; 45. Usp. 1 Pt 2,11; 46. Heb 13,14.


Toma Kempenac, „Nasljeduj Krista“ – 23. poglavlje: „Razmišljanje o smrti“

petak, 21. travnja 2017.

Crkveni naučitelj sveti Alfonz de Liguori o molitvi; Za svladavanje napasti bezuvjetno nam je potrebna Božja pomoć


Peto, najpotrebnije sredstvo za duhovni život i za stjecanje ljubavi Božje jest molitva. [Prva četiri su: želja za savršenošću, odlučnost, misaona molitva (razmatranje) i Euharistija tj. često primanje sv. Pričesti] Po molitvi nam Bog otkriva svoju veliku ljubav prema nama. Može li biti veće ljubavi od toga kad netko kaže svom prijatelju: „Prijatelju, traži od mene što god hoćeš i ja ću ti to dati“? A Gospodin Isus nam upravo to kaže: „Molite, i dat će vam se!“ (Lk 11, 9) Zato je molitva svemoguća jer nam može od Boga isprositi svako dobro. Tko moli, dobiva od Boga ono što traži, kako piše Teodor. Lijepe su i riječi proroka Davida: „Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene!“ (Ps 66, 20).

(…) Ponizna molitva nije samo korisna, nego i nužna za spasenje. Za svladavanje napasti bezuvjetno nam je potrebna Božja pomoć.

(…) Nju [posebnu milost] dobiva samo onaj tko moli, a tko ne moli, ne dobiva je i propada. Govoreći posebno o milosti konačne ustrajnosti: da, naime, umremo u milosti Božjoj – (ta je milost bezuvjetno potrebna za naše spasenje jer bez nje bismo zauvijek bili izgubljeni) – kaže sveti Augustin da je Bog daje samo onome tko moli. To je razlog da ih se tako malo spašava; malo ih je, naime, koji traže od Boga ovu milost ustrajnosti. Ukratko, kako uče sveti oci, molitva nam je potrebna ne samo zato što je potrebna kao zapovijed (prema ocima, smrtno griješi tko kroz mjesec dana ne preporuči Bogu svoje vječno spasenje), nego i jer nam je potrebna kao sredstvo, to jest tko ne moli, ne može se spasiti. Razlog je taj što se ne možemo spasiti bez pomoći Božjih milosti koje Bog daje samo onome tko moli. Budući da su napasti i opasnosti za pad u grijeh stalne, stalna treba biti i naša molitva da ne izgubimo Božju milost.

(…) Stari su oci u pustinji neprekidno molili Gospodina: „Bože, u pomoć mi priteci, Gospodine, pohiti da mi pomogneš“ (Ps 70,2). Tu molitvu i mi trebamo ponavljati , osobito u vrijeme napasti. Tko tako ne radi, propao je. I neka bude velika vaša vjera u molitvu jer je Bog obećao uslišati onog koji mu se moli: „Tražite, i dat će vam se“ (Iv 16, 24). (…) A kad se molimo Bogu, preporučimo se i Mariji, posrednici svih milosti. Istina je da Bog daje milosti, ali ih daje preko Marijinih ruku, kaže sv. Bernard. Ako i Marija za nas moli, budimo sigurni da ćemo uvijek biti uslišani.

Sveti Alfonz de Liguori
Iz knjige: Kako ćemo ljubiti Isusa Krista

utorak, 18. travnja 2017.

PRAVO LICE MODERNISTA - NEPRIJATELJA ŽIVOGA BOGA Progon tradicionalnog bratstva egzorcista


Tradicionalna grupa svećenika egzorcista okupljenih u Bratstvu Žalosne Gospe koje je osnovao p. Chad Ripperger zamoljena je da napusti biskupiju u Tulsi u rujnu 2016. godine nakon što je biskup David Konderla imenovan biskupom Tulse. Tradicionalno bratstvo djelovalo je u biskupiji Tulse gotovo pet godina pod biskupom Edwardom Slatteryjem, no „Bratstvo nikada nije bilo kanonski uspostavljeno“, kako stoji u dopisu biskupa Konderle.

Za veći prikaz kliknite na sliku

Konderla je vrlo brzo protjerao spomenuto Bratstvo, odnosno doloriste, kao i drugu grupu tradicionalnih sestara, Kćeri Marijinih, Majke nade Izraela, koju je vodila majka Miriam, židovka koja se obratila na katoličku vjeru. Biskup je zanijekao da ga je neprijateljstvo navelo da zabrani djelovanje ovih grupa. „Ne, nije istina da ne odobravam tradicionalnu latinsku Misu i ljude privržene njoj“, biskup je izjavio u studenom prošle godine. „Bilo bi pogrešno povezati neodobravanje s odlukama koje je biskupija donijela u vezi ove dvije vjerske zajednice.“

Autor bloga http://okietraditionalist.blogspot.hr/ Jospeh Ostermeier izjavio je: „Uzimajući u obzir cijeli vremenski okvir i dostupne činjenice, osobno mislim da su doloristi zamoljeni da odu zbog svoje odanosti katoličkoj tradiciji i tradicionalnoj latinskoj Misi. Ta se pobožnost ne uklapa u novu viziju biskupije nakon odlaska biskupa Slatteryja u mirovinu, koji je bio predan katoličkoj tradiciji i tradicionalnoj Misi.“

P. Ripperger poznat je među tradicionalnim katolicima zbog svojih propovijedi i stranice Sensus Traditionis. Doloristi izvode egzorcizme upotrebljavajući stari obred, kojeg se smatra moćnijim i efikasnijim u slučajevima demonskog opsjednuća i opresije.

Ostermeir zaključuje: "Volio bih da ih se ne iskorijeni iz Oklahome. Ipak, javne sotonske crne mise su ovdje postale tradicija. Poznajem katolike u Oklahomi na čiji su duhovni život u velikoj mjeri utjecala djela milosrđa dolorista. Npr., prijatelj je sa ženom i djecom posjetio njihov samostan zbog Svete Mise, duhovnog savjetovanja i tradicionalnih molitava za manji egzorcizam radi oslobođenja od određenih opresija."

U službenom dopisu biskup ne daje nikakvo objašnjenje zašto Bratstvo više ne smije djelovati, već aludira da se nisu uklopili u „pastoralni život biskupije“. U objašnjenju se navodi kao razlog to što nikada nisu bili kanonski uspostavljeni, iako je bivši biskup 27. ožujka prošle godine služio svečanu pontifikalnu Misu u crkvi Svete obitelji u Tulsi prilikom koje je javno utemeljeno Bratstvo Žalosne Majke .

Svećenici doloristi naporno su radili pružajući duhovno usmjeravanje, savjetovanje i molitve egzorcizma mnogim osobama koje su patile od strašnih duhovnih problema. Živjeli su mirnim, polukontemplativnim životom u samostanu kojeg su utemeljili u vrlo ruralnom području, daleko od grada. 

Biskup Konderla imenovan je biskupom Tulse prošlog ljeta, a samo dva mjeseca nakon toga protjerao je doloriste, samo nekoliko dana prije putovanja u Rim na sedmodnevnu konferenciju koja obučava novoimenovane biskupe. 

Na svojoj službenoj stranici Bratstvo Žalosne Majke navodi:

Novi biskup Tulse, Njegova Ekselencija, David Konderla, odlučio je da apostolat Bratstva Žalosne Gospe više neće biti dijelom rada biskupije. Vaše molitve su dobrodošle tijekom ovog vremena do prijelaza u drugu biskupiju. Uskoro očekujte više informacija. (http://www.dolorans.org/)

Izvor 1,2

subota, 15. travnja 2017.

Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!


Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!
Janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi.
Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta:
Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada.
Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je?
"Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsloga,
Anđele i platno bijelo u kom' bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje;
Pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje."
Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine;
Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan!
Amen, aleluja!


“No budući da je spomenuta kuga još uvijek harala Rimom, zapovjedio je Grgur da se na uobičajen način u uskrsno vrijeme održi procesija s litanijama oko grada. Naredio je da se u procesiji s poštovanjem nosi slika vazda blažene Djevice Marije.

I gle, sva okuženost i sav vrtlog u zraku uzmicali su pred slikom, a ostajala je čudesna vedrina i čistoća. Tada su se s visine u blizini slike, kako pričaju, čuli glasovi anđela kako pjevaju: Kraljice neba, raduj se, aleluja, jer koga si dostojna bila nositi, aleluja, uskrsnu kako reče, aleluja. A Grgur je odmah dodao ovo što slijedi: Moli za nas, molimo te (Boga), aleluja. I Grgur toga trena ugleda nad utvrdom Crescenzio anđela Gospodnjega kako otire krvav mač i vraća ga u korice: shvati da je kuga prošla, a to se i dogodi. Stoga se onaj grad otada zove Castel Sant’Angelo.”



KRALJICE NEBA
Moli se od Uskrsa do Duhova umjesto Anđeo Gospodnji

Kraljice neba, raduj se, aleluja.
Jer koga si dostojna bila nositi, aleluja.
Uskrsnu kako je rekao, aleluja.
Moli za nas Boga, aleluja.

Veseli se i raduj, djevice Marijo, aleluja.
Jer uskrsnu Gospodin uistinu, aleluja.

Pomolimo se.
Bože, koji si se dostojao razveseliti svijet uskrsnućem svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, daj, molimo te, da po njegovoj majci djevici Mariji postignemo radosti vječnoga života. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.

ponedjeljak, 10. travnja 2017.

Papa Franjo se našalio na račun Presvetog Trojstva


17. ožujka ove godine lista blasfemija pape Franje nadopunjena je ni više ni manje nego šalom na račun Presvetog Trojstva. 

Dr. Emilce Cuda, prva žena koja je doktorirala u području teologije na Papinskom katoličkom sveučilištu Argentine, ovih je dana imala audijenciju kod pape Franje. 


Crux je objavio izvještaj o susretu u kojem navode sljedeće:
Ona kaže da ih je Franjo naveo da se bave teološkom etikom s „hermeneutikom zajedništva u različitosti“, idejom koja je već bila prihvaćena prije njegovog izbora za papu. To je tema za koju Papa ima intelektualnu strast: stvaranje procesa u kojima Duh Sveti stvara nove sinteze u postojećim razlikama i nesuglasjima. Na sastanku je Papa u šali usporedio to s načinom na koji funkcionira Presveto Trojstvo. „Unutar Presvetog Trojstva svi se svađaju iza zatvorenih vrata.“ Cuda navodi da im je Franjo rekao: „Ali izvana odaju sliku zajedništva.“ 

Ovakvu blasfemiju uopće ne treba niti komentirati. Za one koji će ovo možda okarakterizirati kao „ništa strašno“, preporučamo čitanje i razmatranje o Beskonačnom Božjem Veličanstvu. 

Druga Božja zapovijed čak zabranjuje spominjanje Božjeg imena uzalud. „Ne uzimaj uzalud imena Gospoda, Boga svojega, jer Gospod neće pustiti bez kazne onoga, koji uzima ime Njegovo uzalud.“ (Izl 20, 7) 

Koliko je gore izravno vrijeđati Boga kao Trojstvo Osoba koje se tek pretvaraju da su u zajedništvu, a nisu!

Pored toga što je izjava blasfemična, ona je napad na Božje Beskonačno Savršenstvo, savršenu harmoniju Njegove Volje, Njegove beskonačne dobrote, itd. Ukratko, ova „šala“ implicira i hereze. 

Zaključit ćemo ovu temu svetim riječima našeg Gospodina:

Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro; a zao čovjek iz zla blaga iznosi zlo, jer čega je srce puno, o tom govore usta.” (Lk 6:45).

subota, 8. travnja 2017.

Tradicionalni obred zaruka



PDF, doc (word)

Iz obrednika:

Rituale in usum cleri regularis et saecularis totius Bosniae et Hercegovinae jussu et auctoritate Josephi Stadler metropolitae et archiepiscopi Vrhbosnensis, Paschalis Buconjić episkopi Mandetriensis et Dumnensis, Mariani Marković episcopi Danabensis et administratoris Banjalucensis atque Matthaei Vodopić episcopi Ragusani et administratoris dioecesis Merkanensis et Tribuniensis editum, Typis Soc. Sryriae, Graecii 1887.

Izvor


Kraljice svih svetih, moli za nas!

petak, 7. travnja 2017.

Crkva je davno osudila liturgiju na narodnom jeziku - Papa Franjo: "Tridentska Misa je korak unatrag."


7. ožujka 2015. papa Franjo slavio je 50. godišnjicu uvođenja liturgije na narodnom jeziku. Iskoristio je tu priliku da da na znanje, što se njega tiče, da povratak Crkve Tridentskoj latinskoj Misi ne dolazi u obzir. Takvu je ideju nazvao "korakom unatrag".

Jedan od najupečatljivijih dijelova njegove propovijedi bio je dio u kojem je rekao: „Zahvalimo Gospodinu za ono što je učinio u Svojoj Crkvi u ovih 50 godina liturgijske reforme. Bila je to uistinu hrabra gesta Crkve kada se približila Božjem narodu tako da (vjernici) mogu bolje razumjeti što čine.

Ovo je za nas važno, da nastavimo s Misom na ovakav način. Nije moguće ići natrag. Moramo uvijek ići naprijed. Uvijek naprijed. A oni koji idu natrag griješe.

Ovdje se Papa, naravno, obraća tradicionalnim katolicima.

No, zanimljivo je pogledati što se tu zapravo događa. Papa Franjo zapravo kaže da u Crkvi ima nešto što se ne može promijeniti. Primijetit ćete da je jedini put kada "naprednjaci" tako govore onda kada žele utvrditi revoluciju. Papa Ivan Pavao II. radio je istu stvar po pitanju nove ekumenske orijentacije. Rekao je da nema natrag, da se to ne može promijeniti. U svojoj enciklici "Ut unum sint" iz 1995. napisao je: "Na Drugom vatikanskom koncilu Katolička crkva se nepovratno posvetila putu ekumenskog izazova...

Papa Ivan Pavao II. bio je jedan od najrevolucionarnijih papa u povijesti. Cijeli njegov pontifikat bio je samo "promjene, promjene, promjene", "novotarije, novotarije, novotarije", no ovdje on kaže da ima nešto u Crkvi, taj dragocjeni ekumenizam, kojeg se ne može mijenjati. 

Liturgija na narodnom jeziku – nepoštivanje crkvenog Učiteljstva

Ono što modernisti uporno ignoriraju je činjenica da liturgija na narodnom jeziku predstavlja nepoštivanje crkvenog višestoljetnog Učiteljstva. 

Izvanredni tomistički teolog p. Edward Hanahoe, koji je u 50-ima i 60-ima prošlog stoljeća dobro razumio što se događa, napisao je da je taktika ekumenista i modernista pretvarati se da Učiteljstvo o određenim temama nije progovorilo, temama koje stoje kao prepreka na putu novom programu. Oni to nužno ne moraju nijekati, već jednostavno o tome ne govore. Pretvaraju se da ne postoji. 

Ono što ovdje imamo jest da su nam ekumenisti na visokim pozicijama nametnuli liturgiju na narodnom jeziku. Prava operacija dirigirana s vrha. Oni se jednostavno pretvaraju da Učiteljstvo nije progovorilo o liturgiji na narodnom jeziku i da ju nije osudilo, i onda još slave taj čin neposluha kao pravi napredak.


Crkveni nauk po pitanju narodnog jezika

1.) Dogmatski Tridentski koncil zabranjuje liturgiju na narodnom jeziku. Kanon br. 9, 22. sesija Koncila, nezabludivo naučava:

„Tko kaže da se Mise trebaju slaviti samo na narodnom jeziku... neka bude kažnjem anatemom.“

To je prilično jasno. Ne vidim kako bi se još to moglo protumačiti.

2.) Zatim imamo papu Pija VI. koji u svom pismu "Auctorem Fidei" iz 1794. posebno odbacuje zahtjev za "izražavanjem liturgije na narodnom jeziku". Ovu ideju on odbacuje kao "lakoumnu, vrijeđa pobožne uši, uvredljiva za Crkvu, sklona prigovorima krivovjernika protiv nje." 

3.) Pio XI. je u svom apostolskom pismu iz 1922. "Officiourum Omnium" piše: „...znanje i upotreba latinskog jezika, tako blisko povezanog sa životom Crkve, je važno, ne toliko zbog kulturoloških razloga ili razloga pismenosti, već vjerskih.“

Crkva, upravo zato što obuhvaća sve narode i zato što će trajati do kraja vremena... zbog svoje same prirode zahtijeva jezik koji je univerzalan, nepromjenjiv i nenarodni.

4.) I naravno, tu je enciklika pape Pija XII. iz 1947. "Mediator Dei" u kojoj stoji: „Upotreba latinskoga jezika, kako je na snazi u velikom dijelu Crkve, jasan je i plemeniti znak jedinstva i djelotvorno sredstvo protiv bilo kojega iskrivljavanja pravog nauka.“

Vidimo da je moderna liturgija na narodnom jeziku osuđena na Tridentskom koncilu, u papinskim dokumentima, a isto tako vidimo da se ostvaruje upozorenje pape Pija XII. S uvođenjem nove Mise vidimo slom jedinstva o kojem je pričao, i opadanje liturgije, primarno s uvođenjem novus ordo Mise, koja je stvorena kako bi zadovoljila zahtjeve ekumenizma, a vidimo i mnoštvo liturgijskih zloupotreba koje su proizašle iz te nove liturgije.

Dakle, papa Franjo kaže da ne smijemo ići unatrag. No, liturgija na narodnom jeziku nije niti korak unaprijed, niti korak unatrag, ona je korak u krivom smjeru. Potpuno krivom. Ono je kršenje vjekovnog nauka i prakse Crkve kroz stoljeća. I uvođenje ove liturgije na narodnom jeziku i tvrdnja da svatko tko se želi vratiti latinskoj liturgiji - griješi, je, s dužnim poštovanjem, zloupotreba autoriteta.

John Vennari, 
Catholic Family News

četvrtak, 6. travnja 2017.

Svetogrđe u Rimu: anglikanska liturgija u Bazilici sv. Petra

Dana 13. ožujka napunilo se četiri godine otkako je Jorge Bergoglio izabran za papu (ili bolje rečeno za vođu modernista - neprijatelja živoga Boga). Koji bi bio dostojan način da se obilježi taj poseban dan? Možda da se u Bazilici sv. Petra održi anglikanska liturgija na oltaru Katedre sv. Petra?

Upravo to se i dogodilo.


Ta svetogrdna scena odigrala se u 15 sati. Anglikanska liturgija koju su celebrirali nije bila „misa“ nego anglikanski ekvivalent svečane večernje, prema anglikanskom obredniku „Book of Common Prayer“ iz 1662. Čini se da Vatikan danas jedino dopušta liturgiju prije 1962. ako obećaš da će biti nekatolička.

Tko je bio prisutan? Prema izvještaju Diane Montagne na stranici Aleteia, predsjedao je anglikanski nadlaik David Moxon, ravnatelj Anglikanskog centra u Rimu. Pjevao je zbor koledža Merton s Oxforda. S „katoličke“ strane bio je prisutan i održao je propovijed Arthur Roche, tajnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kojeg je na to mjesto imenovao Benedikt XVI. Franjo nije bio prisutan, no to ne znači da se protivi tom svetogrđu. Iako je službeno odobrenje dao kard. Angelo Comastri, koji je „nadsvećenik“ Bazilike sv. Petra, to svetogrđe se nikad ne bi održalo bez odobrenja sa samoga vrha, a naravno znamo što Franjo misli o zajedničkoj molitvi s hereticima i profanaciji svetinja.

Osim toga što anglikanski „kler“ ne posjeduje valjano ređenje, kao što je papa Leo XIII. nepogrješivo definirao i što Franjo potpuno ignorira – tj. oni su svi laici, ili u današnje vrijeme laikinje – činjenica da se zajedničko štovanje s protestantima dogodilo baš u Bazilici sv. Petra u Vatikanu svjedoči koliko je doista trula modernistička koncilijarna sekta, i daje nam još jedan razlog za vjerovati da u današnjem vremenu vidimo „grozotu pustoši, o kojoj je govorio Danijel prorok, kako stoji u svetom mjestu“ (Mt 24, 15).

Taj svetogrdni i bogohulni događaj celebriranja anglikanske liturgije u Bazilici sv. Petra slaže se s nedavnim vijestima iz Rima, prema kojima Vatikan navodno radi na ekumenskoj „misi“ koju bi koristili „katolici“, kao i anglikanci i drugi protestanti. To također potencijalno rasvjetljuje izjavu kard. Coccopalmeria da treba nadići rigidnost gledanja na sakramente kao valjane ili nevaljane.


Jasno je da odgovara da se takav bogohulni događaj zbio na obljetnicu dana kad je Franjo izabran, i također da se zbio ispred oltara Katedre sv. Petra, gdje se upadljivo isticala prazna stolica (sedes vacans).

Neki će reći da ovo zapravo nije vijest jer se Bazilika sv. Petra odavno već koristi za heretično štovanje, budući da koncilijarna sekta tamo celebrira svoju naopaku misu Pavla VI. Međutim, ovo je drugačije: ovaj put je jednoj otvoreno nekatoličkoj religiji bilo dopušteno da celebrira liturgiju unutar Bazilike sv. Petra, što je bez presedana.

No, da bude jasno: iako je ovo presedan za Baziliku sv. Petra, u koncilijarnoj sekti je dopušteno dati hereticima i raskolnicima da koriste katolička sveta mjesta. Tome je vrata otvorio Drugi vatikanski koncil, a formalno je u zakon stavio Ivan Pavao II. u dokumentu mamutske duljine, Direktoriju za primjenu načela i normi o ekumenizmu, br. 137.

Iako tamo piše da se katoličke crkve mogu posuditi nekatolicima u slučaju da oni nemaju mjesto za svoje štovanje, ne kaže da je to jedini slučaj u kojem se to može dopustiti, a čak i kad bi tako i pisalo, čim je priznato načelo da u određenim okolnostima nekatolici smiju svoje heretične obrede održavati u katoličkim crkvama, otvorena su vrata tom svetogrđu, pa je onda samo pitanje proširenja okolnosti u kojima se to može dogoditi. Na temelju čega bi netko mogao tvrditi da je dopušteno protestantima koristiti katoličku crkvu za njihove obrede u slučaju da nemaju drugog mjesta, ali da nije dopušteno u nekom drugom slučaju kad bi moglo biti na „duhovnu korist“, npr. (u tipičnom koncilijarnom govoru) da „promiče cilj jedinstva kršćana“?

Usput bi valjalo spomenuti da ne postoji slučaj onog što piše u Direktoriju, da protestanti „dostojno slave svoje vjerske obrede“, zato što su njihovi obredi po sebi mrski Bogu. Govoreći objektivno, nijedno heretično štovanje ne može biti „dostojno“ u Božjim očima, tako da taj izraz Ivana Pavla II. implicira herezu indiferentizma. Svako heretično štovanje je lažno štovanje i grijeh protiv Prve Božje zapovijedi:

Lažno štovanje je suprotstavljeno istini vjere (npr. sada slaviti starozavjetne obrede, koji označavaju da Krist tek ima doći), ili istini obreda (npr. Misa koju govori laik ili Misa po obredu koji nije odobren od Crkve), ili istini činjenica (npr. izmišljena otkrivenja, ekstaze, čuda, relikvije) ili istini morala (npr. žrtvovanje ljudi, štovanje popraćeno nečednim riječima ili glazbom itd.).

(Vlč. John McHugh i Charles Callan, Moralna teologija, 2. sv., br. 2274)

Budući da je heretično štovanje uvijek u najmanju ruku „suprotstavljeno istini vjere“, predstavlja lažno štovanje.

Na taj način katolici gledaju na ovakve stvari, ali katoličanstvo već mnogo desetljeća nije dopušteno u Vatikanu. Dopustiti heretičnu liturgiju u Bazilici sv. Petra je još gore od onog što je Franjo dopustio u prosincu 2015., kada je pročelje te drevne crkve pretvoreno u ekran projektora za religiju klimatskih promjena. Sjećate li se toga?

Slike i zvukovi svakakvih vrsta puzajućih, zavijajujućih i roktajućih životinja bili su prikazani na pročelju najveće katoličke crkve na svijetu, koja je, da ne zaboravimo, jednom bila posvećena za svrhu prikazivanja savršenog štovanja Presvetom Trojstvu.

Dodatna uvreda je što se ta izopačina dogodila 8. prosinca, na blagdan Bezgrješnog Začeća.

Znamo što Sveto Pismo kaže o kući Božjoj, njezinoj svetosti, i onima što je oskvrnjuju:

Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska.“ (Post 28, 17)

Podigni svoje ruke protiv njihove oholosti do kraja; pogledaj što je neprijatelj naopako učinio u svetištu. (...) Zapalili su tvoje svetište, oskvrnuli su prebivalište imena tvoga na zemlji.“ (Ps 73, 3 i 7)

Kaže im: 'Pisano je: Dom će se moj zvati Dom molitve, a vi od njega činite pećinu razbojničku'“ (Mt 21,13)

Ne varajte se, Bog se ne da izrugivati.“ (Gal 6, 7)

Bit će strašan dan kad Božji sud kazni koncilijarnu sektu za sve njezine hule, svetogrđa, hereze i opačine.


utorak, 4. travnja 2017.

SRAMOTA I SABLAZAN Logo za posjet pape Franje Egiptu: križ i polumjesec


Tiskovni ured Svete Stolice službeno je potvrdio da će papa Franjo u travnju ove godine poduzeti apostolsko putovanje u Egipat. „Prihvaćajući poziv Predsjednika republike, katoličkih biskupa, koptskog patrijarha Tawardosa II i Velikog imama džamije Al Azhar, šeika Ahmeda Mohameda el-Tayyba, papa Franjo će poduzeti apostolsko putovanje u Arapsku Republiku Egipat 28. i 29. travnja 2017. posjećujući Kairo“, stoji u priopćenju. U razgovoru s novinarima Greg Burke, ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, dodao je da je jako važno da je papa Franjo pozvan u Egipat od četiriju različitih institucija: predsjednika Abdela Fattaha al-Sisi, katoličkih biskupa, koptskog patrijarha Tawadrosa II i sveučilišta Al-Azhar koje ima najveći autoritet među sunitskim muslimanima. 

I za ovo Papino putovanje izvan Italije objavljen je službeni logo, kojeg je nedavno objavila Katolička crkva u Egiptu. Ovaj je logo službenog Papinog putovanja izazvao čuđenje, kao i mnogi ranije, koji su ili izgledali feminizirano, bizarno, ili su prenaglašavali osobu pape Franje do te mjere da logo nije uključivao čak niti križ ili bilo kakvu referencu na Isusa Krista, kao npr. logo za putovanje u SAD iz 2015. ili za ovogodišnje putovanje u Fatimu ili Kolumbiju.

Za one koji su brinuli da će na novom logu opet nedostajati križ donosimo dobre vijesti: križ je ovaj put prisutan, i to čak lijep križ. No to je došlo uz visoku cijenu: lijepi kršćanski križ prikazan je pored muslimanskog polumjeseca. Ovo vizualno stavlja istinu Isusa Krista i Njegove svete vjere na istu razinu sa sotonskom sektom muhamedanaca. Zapravo bi netko mogao iz loga iščitati da je križ podređen polumjesecu utoliko što je polumjesec stavljen prije križa, a logo čak može ostaviti dojam da polumjesec „proždire“ križ. 

Radio Vatikan je objavio službeno objašnjenje loga Franjinog puta u Egipat: 

Objavljen je službeni logo Papinog apostolskog putovanja u Egipat. Sveti će Otac biti u posjetu toj zemlji 28. i 29. travnja ove godine. Tri su temeljna elementa prisutna u logu: Egipat, papa Franjo i mir. 'Papa mira u Egiptu mira' stoji na arapskom i engleskom jeziku na dnu loga. 

Egipat je predstavljen rijekom Nil – simbolom života – te piramidom i sfingom, koji simboliziraju dugu povijest civilizacije u toj afričkoj zemlji. Križ i polumjesec u središtu loga predstavljaju suživot među različitim sastavnicama egipatskog naroda. 

Bijela golubica označava mir koji je najviši dar kojem teži svako ljudsko biće, a također je pozdrav u monoteističkim religijama. Konačno, golubica ide pred papom Franjom kako bi najavila njegov dolazak kao Pape mira u zemlju mira.“ 

Iako se papu Franju prikazuje kao Papu mira, istina je da dok god on ne propovijeda Kristov mir, nikada neće uspjeti donijeti istinski i dugotrajni mir jer je „Kristov mir jedini pravi mir“ (papa Pio XI., enciklika Ubi Arcano, br. 37); „Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga, kao što svijet daje.“ (Iv 14:27). 

Papa Franjo ne naviješta obraćenje na katoličku vjeru, obraćenje Kristu, koji je jedini Knez mira (Iz 9:6), već želi da svatko bude sretan u onoj vjeri u kojoj se trenutno nalazi. Nedavno je čak ideju pokušaja obraćenja na katoličku vjeru nazvao „grijehom protiv ekumenizma“. Papa Franjo je naturalist – on vjeruje da istinski mir dolazi kroz dijalog i zajedničku molitvu, koezgistenciju i igranje nogometa. Istina je, naime, da naša pala ljudska priroda (ukorijenjena u istočnom grijehu) i njene posljedice mogu biti nadvladane samo kroz nadnaravni dar posvećujuće milosti, kojeg je Isus Krist zaslužio za nas i nudi nam ga prvenstveno kroz sakramente: 

Dok god pojedinačne osobe i države odbijaju prihvatiti vlast našeg Spasitelja, neće biti izgleda za dugotrajni mir među narodima. Ljudi moraju tražiti Kristov mir u Kristovom kraljevstvu…“ 
(papa Pio XI., enciklika Quas Primas, br. 1.) 

Primjenjivo na ovu situaciju je naricanje proroka Jeremije: “Lom naroda mojega hoće da liječe govoreći mu olako mir, mir, a mira nema.” (Jer 6,14); “Nadasmo se miru, ali dobra nema, čekasmo vrijeme ozdravljenja, al` evo užasa!” (Jer 8,15). 

Bez obzira koje je na koncu pravo značenje ovog blasfemičnog loga, jedna je stvar sigurna: Franjo neće propovijedati spasiteljsko Evanđelje Isusa Krista muslimanima u Egiptu, nego će ih utvrditi u njihovoj nevjeri, kao što je to učinio već puno puta.

Gospo od Pobjede, moli za nas!

Izvor

subota, 1. travnja 2017.

Sveti mučenik Gordije Cezarejski

Sveti Gordije živio je u 3. stoljeću u Cezareji Kapadocijskoj gdje je služio kao centurion u rimskoj vojsci.


Sveti Bazilije Veliki, koji je napisao propovijed u hvalu ovoga sveca, navodi da je u vrijeme njegova mučeništva bio veliki progon kršćana u Cezareji. Na javnim su trgovima bili izloženi drveni i kameni idoli, a svi koji su odbijali prinositi im žrtve bili su mučeni i ubijani. Zaprepaštenje vjernika bilo je veliko jer su idolopoklonici nekažnjeno pljačkali njihove kuće, zatvori su bili puni kršćana, a dok su crkve bile ispražnjene, šume i planine bile su napučene bjeguncima. 

U to vrijeme sveti Gordije se odrekao svoje profesije, stavio je u stranu vojničko znakovlje i povukao se u pustinju kako bi se približio Bogu u svetoj molitvi i pokorničkim vježbama. 

Usput je čuo da će se u Cezareji organizirati javne igre u čast poganskom bogu Marsu. Zaputio se u grad gdje je vidio veliko mnoštvo ne samo pogana, već i kršćana koji se, slabi u vjeri, nisu stidjeli sudjelovati u ovim đavoljim svetkovinama. Svetac, nadahnut Duhom Svetim, slavio je kršćansku vjeru i osuđivao vjeru pogana koji su obožavali i štovali lažne bogove. 

Pogani su zbog ovakvog drskog prekida igara tražili pogubljenje sveca. Ulovili su ga i doveli pred upravitelja, optužujući ga za sve što je rekao. Upravitelj, koji je znao da se sveti Gordije povukao u osamu, pitao ga je zašto se povukao, a zatim opet vratio. Sveti Gordije mu je odgovorio: „Vratio sam se jer žarko želim umrijeti za Isusa Krista; i znajući da si ti najokrutniji, pomislio sam da će mi ovo pružiti najbolju priliku da ostvarim svoju želju.“

Tiranin, čuvši ove riječi, naredi pogubiteljima da se pripreme za mučenje. Svetac se nije pokolebao. Žarko je ponudio svoj život Isusu Kristu i molio je za snagu da može patiti za Njega. Koristili su bič, sprave za mučenje i vatru kako bi pokolebali svetog mučenika, no on je rekao:

„Mučite me koliko želite; što je moja agonija bolnija, veća će mi biti nagrada u Nebu; za rane koje sada prekrivaju moje tijelo bit ću prekriven plaštom slave i za boli koje sada trpim zaradit ću vječnu sreću.“

Nakon što je upravitelj shvatio da ga ne može pokolebati mučenjima, nastojao ga je pridobiti obećanjima o bogatstvu i častima, no svetac je odgovorio:

“Varate se ako mislite da ću mijenjati radosti raja za bijedna dobra koja svijet nudi.”

Napokon, shvativši da su obećanja jednako neučinkovita kao i prijetnje, sudac ga je osudio na smrt.

Dok je svetac koračao prema mjestu pogubljenja, prijatelji su ga nagovarali da popusti željama upravitelja i ne pogine tako bijedno u svojoj mladosti.

Svetac je odvratio: “Ne tugujte za mnom, već za onima koji progone vjerne, jer njih čeka vječni oganj; ja sam spreman umrijeti, ne jednom, već tisuću puta, za Isusa Krista.”

Rečeno mu je da može izbjeći smrt ako zaniječe Isusa Krista samo riječju, iako Ga nastavlja štovati u srcu.

Na to je sveti Gordije odgovorio: “Daleko neka je od mene zanijekati svoga Boga onim jezikom kojeg mi je On sam dao!”

Zatim se naoružao znakom križa i hrabro kročio u smrt, koja je, prema svetom Baziliju i grčkim menologijima (popis mučenika, martirologij) bila smrt od ognja. S imenom Isusovim na usnama svetac je predao svoje mlado tijelo ognju, a pravednu dušu Bogu 320. godine. 

Iz zapisa sv. Alfonza de Liguorija 

ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

Biste li postali mučenik za ovu vjeru?

Zašto tako velik broj svećenika u "postkoncilskoj Crkvi" misli da mora usvojiti postojeće kulturne norme kako bi mogao doprijeti do katolika? Crkva je bila vrlo uspješna u tome i bez aparata za karaoke, „misa za mlade“ i selfie štapova.



Biskup O'Connell
Pitam se koga bi točno ovo trebalo privući? Bi li odrasli muškarci koji rade do 10 sati na dan kako bi prehranili svoje obitelji trebali biti ponukani da se vrate Crkvi nakon gledanja ovog videa? Hoće li osoba koja je u svijetu desetljećima živjela životom prepunim tjelesnih užitaka pomisliti: „Nakon što sam ovo vidio, mislim da želim uzeti svoj križ. Spreman sam služiti Gospodinu. Ovaj biskup se čini baš cool!“ Što ovi feminizirani "prinčevi Crkve" žele postići objavljivanjem ovog sramotnog videa na internetu? Tzv. nova evangelizacija mora nestati. Ne samo da nije djelotvorna, već pretvara katolike u protestante sa svojim bendovima, „slavljenjima“, itd., a plodovi koje je dala govore sami za sebe: pad svećeničkih i redovničkih zvanja, rjeđi odlazak na misu, prazne crkve, nekatehizirani vjernici, ...

http://www.magnificatmedia.com/new-jersey-bishops-sing-long-perfectly-captures-crisis-church/


...

subota, 25. ožujka 2017.

Blagovijest (Navještenje Gospodinovo)


O navještenju Djevice Marije

■ 135. P. Što se slavi na dan Marijina navještenja? 
O. Na blagdan Marijina navještenja slavi se najava anđela Gabrijela Mariji, da je izabrana za majku Sina Božjega.

■ 136. P. Gdje se je nalazila blažena Djevica, kad joj se ukazao anđeo Gabrijel?
O. Prigodom ukazanja anđela Gabrijela Marija se nalazila u galilejskom gradu Nazaretu.

■ 137. P. Na koji je način anđeo Gabrijel pozdravio Mariju kad joj se ukazao?
O. Kad se je anđeo Gabrijel ukazao Djevici Mariji obratio joj se riječima, kojima je i mi pozdravljamo svaki dan: "Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama."

■ 138. P. Kako se je ponašala presveta Djevica kad je čula riječi anđela Gabrijela?
O. Na riječi anđela Gabrijela presveta Djevica se smela, jer je čula da je netko pozdravlja novim i izvrsnim naslovima, za koje je ona sebe držala nedostojnom.

■ 139. P. Koje je kreposti blažena Djevica pokazala prigodom navještenja anđela Gabrijela?
O. Prigodom navještenja anđela Gabrijela blažena Djevica je pokazala osobito: divnu čistoću, duboku poniznost, vjeru i savršenu poslušnost.

■ 140. P. Kako je prigodom navještenja anđela Gabrijela Djevica Marija pokazala svoju veliku ljubav prema čistoći?
O. Prigodom navještenja anđela Gabrijela Djevica je Marija pokazala svoju veliku ljubav prema čistoći nastojanjem da sačuva svoje djevičanstvo, nastojanjem koje je pokazala upravo u času, kad je čula da je određena za dostojanstvo majke Božje.

■ 141. P. Kako je Djevica Marija pokazala svoju duboku poniznost u času navještenja anđela Gabrijela? 
O. U času navještenja anđela Gabrijela Djevica je Marija pokazala svoju duboku poniznost riječima: "Evo službenice Gospodnje", što je izgovorila kad je postala majkom Božjom.

■ 142. P. Kako je Djevica Marija pokazala svoju vjeru i poslušnost prigodom navještenja anđela Gabrijela?
O. Prigodom navještenja anđela Gabrijela Djevica je Marija pokazala svoju vjeru i poslušnost rekavši: "Neka mi bude po riječi tvojoj."

■ 143. P. Što se dogodilo u času, kad je Djevica Marija pristala biti majkom Božjom?
O. U času, kad je Marija pristala da bude majkom Božjom, druga božanska osoba Presvetog Trojstva utjelovila se u njezinoj utrobi uzevši dušu i tijelo, kako imamo i mi, po djelovanju Duha Svetoga.

■ 144. P. Što nas uči presveta Djevica u svom navještenju?
O. U svom navještenju presveta Djevica Marija uči: 1. djevice visoko cijeniti blago svoga djevičanstva, 2. sve nas čisto se i ponizno pripraviti za primanje Isusa Krista u svetoj pričesti i spremno se pokoravati volji Božjoj.

■ 145. P. Što moramo učiniti na blagdan Navještenja Marijina?
Na blagdan Navještenja Djevice Marije moramo učiniti tri stvari: 1. duboko se klanjati Riječi utjelovljenoj radi našeg spasenja i zahvaliti joj na tom velikom dobru, 2. čestitati blaženoj Djevici na dostojanstvu Majke Božje, koje je zadobila, i častiti je kao našu gospodaricu i odvjetnicu, 3. odlučiti da uvijek s velikim štovanjem i pobožnošću molimo anđeoski pozdrav, koji se obično naziva Zdravomarijom.


Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se!
Slatko Srce Marijino, budi naše spasenje!

srijeda, 22. ožujka 2017.

KANONSKI STATUS? Što je zajedničko modernističkom Rimu i Svećeničkom bratstvu sv. Pija X.?

Važno razmatranje po pitanju reguliranja statusa FSSPX-a

p. Patrick de la Rocque, FSSPX

Bilješka o autoru članka: p. Patrick de la Rocque, FSSPX, svećenik je u crkvi sv. Nicolasa du Chardonne, najvećoj crkvi Bratstva sv. Pija X. u Parizu. On je također bio jedan od četvorice teologa na strani Bratstva sv. Pija X. tijekom doktrinarnih diskusija za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. Dok traju rasprave o dobrim i lošim stranama mogućeg reguliranja statusa FSSPX-a, p. de la Rocque daje zanimljiv argument u prilog pristupanju toj mogućnosti s velikom dozom opreza.


4. veljače na području oko Vatikana osvanuli su plakati upućeni papi Franji na kojima je pisalo: „Hej, Franjo! Uveo si prisilnu upravu u Kongregacije, uklonio svećenike, obezglavio Malteški red i Franjevce od Bezgrešne, ignorirao kardinale… gdje je tvoje milosrđe?” Javio se, dakle, otpor protiv pape Franje; razlog tome je što je pod njegovim diktatorskim ultra-progresivizmom palo više žrtava. Od nekada cvatućeg mladog reda Franjevaca od Bezgrešne ne ostaje ništa, po osobnoj volji Pape. Razlog tome je što su dovodili u pitanje Drugi vatikanski koncil. Što se dogodilo kada je filipinski biskup primio neke od njih u svoju biskupiju? Papa Franjo ga je odmah smijenio. 

Još je jedan primjer kardinal Burke. Nakon što je smijenjen s mjesta pročelnika Apostolske signature i imenovan kardinalom patronom Suverenog malteškog reda, ponovno je de facto smijenjen s pozicije, zbog suprotstavljanja pobudnici Amoris Laetitia koja otvara mogućnost pristupa Svetoj Pričesti rastavljenima i ponovno vjenčanima. Što se tiče Malteškog reda, nakon što ga se ocijenilo prekonzervativnim, Papa je imenovao vrlo progresivnog mons. Becciua kako bi se pobrinuo za njegovo „duhovno obnavljanje“.

Uklanjajući svaku opoziciju svojim disciplinskim odlukama, papa Franjo nastavlja svoju doktrinarnu revoluciju. Nakon promoviranja pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane, subverzivni isusovački časopis Civilta Cattolica sada promiče ideju ređenja žena, s odobravanjem Pape.

Taj isti Papa, kako kažu, očigledno ima dobre namjere prema Tradiciji (tj. prema Bratstvu sv. Pija X. i zajednicama bliskima Bratstvu). Njegova ljubav prema periferijama ga navodno čini sklonim dodijeliti osobnu prelaturu Bratstvu. Neki se, u želji za priznanjem, raduju ovom Božjem daru, dok su drugi zabrinuti jer smatraju da se ovom Papi ne može previše vjerovati. Ali što ako postavljamo krivo pitanje?

Kao što nas podsjeća Aristotel, ako se ljudi udružuju, oni to čine kako bi ujedinili svoje napore radi dostizanja zajedničkog cilja. Iz nadnaravne perspektive, prvo pitanje na koje trebamo odgovoriti je težimo li mi istom cilju kao današnji Rim, imamo li mi istu vjeru u našeg Gospodina Isusa Krista, jedinog Otkupitelja, i imamo li istu vjeru u Katoličku crkvu, izvan koje nema spasenja? Imamo razloga bojati se da to nije slučaj.

Bez želje da se upuštamo u satiru, bilo bi neophodno upitati papu Franju o sadržaju njegove vjere, prije razmatranja je li kanonska regulacija oportuna ili razborita. Zato što Božja Volja ne može od nas zahtijevati da svoje vječno spasenje stavimo u ruke nekoga tko ne ispovijeda katoličku vjeru. Usput, uspostavljanje pravnog zajedništva bez pravog zajedništva bilo bi kontradiktorno. 

To je nedvojbeno ono što je nadbiskup Lefebvre imao u vidu kad je nakon biskupskih ređenja 1988. za časopis Fideliter izjavio: 

“Ako poživim još neko vrijeme i, ako me u dogledno vrijeme pozovu iz Rima, [..] podigao bih pitanje na doktrinarnu razinu: 'Prihvaćate li velike enciklike svih prethodnih papa? Prihvaćate li encikliku Quanta Cura pape Pija IX., Immortale Dei i Libertas pape Lava XIII., Pascendi pape Pija X., Quas Primas pape Pija XI., Humani Generis pape Pija XII.? Jeste li u punom zajedništvu s tim papama i s njihovim izjavama?' [...] Pozicije bi tada bile jasnije.”

ponedjeljak, 20. ožujka 2017.

PAPA HERETIK? Kanonski pravnici i teolozi održat će konferenciju na temu ‘svrgavanja pape’


Kanonski pravnici i teolozi sastat će se za dva tjedna u Parizu radi rasprave o temi koja nikada prije nije bila u fokusu katoličke konferencije: kako svrgnuti heretičnog papu. Konferencija pod nazivom Svrgavanje pape: teološke premise,kanonski modeli, ustavni izazov ima za cilj istražiti mehanizme koji su sastavljeni u Katoličkoj crkvi po pitanju odnosa prema papi koji otvoreno naučava lažni nauk i čak hereze.

Jedan od predavača bit će profesor Pariškog sveučilišta Laurent Fonbaustier koji je prošle godine objavio knjigu od 1200 stranica pod nazivom „Svrgavanje heretičnog pape“. 

Na konferenciji će gostovati 15 govornika koji će izlagati sljedeće teme: „Koncilijarizam i svrgavanje pape kroz prizmu galikanizma“, „Pad pape: između odricanja od službe i svrgavanja“, „Svrgavanje Ivana XXII. i Benedikta XIII. u Konstanzi, 1415.–1417.“


Također će gostovati profesori Nicolas Warembourg i Cyrille Dounot, koji su prošle godine bili među 45 katoličkih akademskih profesora i teologa koji su podnijeli kardinalu Angelu Sodanu, dekanu Kardinalskog zbora u Rimu, zahtjev da kardinali i istočni katolički patrijarsi zatraže od pape Franje da odbaci niz pogrešnih tvrdnji koje se mogu izvesti iz normalnog čitanja posinodske apostolske pobudnice Amoris laetitia.[1]

Skupina od 45 katoličkih akademskih građana i dušobrižnika navela je da Papina pobudnica predstavlja opasnost za katoličku vjeru i moral jer sadrži izjave koje mogu biti shvaćene u suprotnosti s katoličkom vjerom i moralom. 

Konferencija se održava nakon četiri godine Franjinog upravljanja Petrovom lađom. Tijekom tog vremena Papa i ljudi koje je postavio na ključne pozicije poveli su Crkvu u smjeru koji bi bio nezamisliv vjernim katolicima tijekom dva prethodna pontifikata. 

Franjini magloviti i neodređeni govori i osobito papinski spisi okrenuli su kardinale protiv kardinala, biskupe protiv biskupa, i laike protiv laika

Doktrinarna zbunjenost rezultirala je pastoralnim smjernicama koje su izdane na temelju Papinih spisa koje dopuštaju pristupanje Svetoj Pričesti onima koji žive u preljubu. 

U mjesecu studenom prošle godine vatikanist Giuseppe Nardi izvijestio je da u Vatikanu cirkulira teološka studija iz 1975. učenog brazilskog laika Arnalda Vidigala Xaviera da Silveire pod nazivom „Teološka hipoteza krivovjernog pape“ u kojoj autor istražuje je li moguće da papa jest ili da postane heretik, i ako jest, kakve posljedice iz toga slijede. 

Nardi piše: „Tri i pol godine nakon početka pontifikata, papa Franjo doseže svoje krajnje granice. Dojam, kojega odaju geste i riječi, latentne namjere da promijeni nauk Crkve mora u određenom trenutku poprimiti konačan oblik ili se mora raspasti.“ 

“Franjo se nalazi u škripcu zbog atmosfere koju je sam stvorio. Više ne zbog spontanog načina izražavanja o ovom ili onom, koji i dalje ostaje improviziran i neobvezujuć. Njegov pastoralni rad i vještine upravljanja, koje zahtijevaju osjećaj odgovornosti i uzoran karakter, dosežu svoj vrhunac. To bi moglo uzrokovati neuspjeh njegovog pontifikata“, dodao je. 

Konferencija se organizira tri mjeseca nakon što je kardinal Raymond Burke dao intervju u kojem je objasnio da ako papa formalno iznosi herezu, on tim činom prestaje biti papa. 

Kardinal Burke je u intervjuu iz prosinca 2016. izjavio da u Crkvi postoji proces za rješavanje takve situacije, dodajući da se nada da nećemo u skoro vrijeme tome svjedočiti. 

U prosincu prošle godine američki se kanonski pravnik dr. Edward Peters također dotaknuo pitanja što bi se moglo poduzeti ako bi se ustanovilo da je papa heretik.
Peters piše da je “krucijalno pitanje” iz perspektive kanonskog prava “tko odlučuje o tome je li papa upao u herezu” budući da kanon 1404. glasi: “Prvoj Stolici ne sudi nitko.”

Međutim, našao je u kanonskoj tradiciji poziciju da ako opći koncil odluči da je papa izrekao herezu, samim time će samoga sebe odrezati sa zdrave loze, i na taj način izgubiti svoju službu. 

Peters komentira: “…koliko god je mala vjerojatnost da papa uistinu upadne u herezu i koliko god bi teško bilo odrediti je li papa upao u herezu, takva bi katastrofa, Deus vetet [Bože oslobodi], rezultirala gubitkom papinske službe.” 

Lokacija nadolazeće konferencije je također simbolična, izvještava Church Militant. U 1300-ima Pariško je sveučilište istraživalo što se može učiniti s moguće krivovjernim papom Ivanom XXII. koji je odbijajući katolički nauk zauzeo poziciju da duše pravednih ne posjeduju blaženo gledanje nakon smrti, poziciju koje se odrekao na samrti.

Izvor

[1] Skupina od 45 katoličkih teologa, filozofa, crkvenih povjesničara i dušobrižnika (22 zaređena i 23 nezaređena) iz raznih krajeva svijeta uputila je 29. lipnja 2016. Kardinalskomu zboru Bogoslovnu prosudbu apostolske pobudnice Amoris laetitia na 16 stranica. U njoj su izdvojili 19 teza, a u njima 50 rečenica prema njihovu očitu sadržaju (od ukupno 3.151 koliko ih ima AL) i označili ih s po nekoliko od sljedećih ocjena: bezbožno bogohulno, dvojbeno, dvoznačno, izopačeno, krivovjerno, lakomisleno, maglovito, nedokazano, neistinito, opako, pogubno, raznoznačno, sablažnjivo, suprotno Svetomu Pismu, tjeskobno, uvrjedljivo pobožnim ušima, zavodljivo. Prosudba je „sinovska molba upućena Vrhovnomu Svećeniku da donese neopoziv i konačan pravni i naukovni spis kojim osuđuje cenzurirane tvrdnje“.

subota, 18. ožujka 2017.

MODERNISTIČKI RIM Vatikanski nadbiskup prikazan na homoerotskoj slici koju je naručio za oslikavanje katedrale


Nadbiskup Vincenzo Paglia, koji je sada na čelu Papinske akademije za život, platio je homoseksualnom umjetniku da naslika blasfemični homoerotski mural u katedrali koja je bila pod njegovom brigom 2007. godine. Mural sadrži i prikaz samog nadbiskupa.


Papa Franjo nedavno je imenovao nadbiskupa Vincenza Pagliu predsjednikom Instituta Ivana Pavla II. za studije o braku i obitelji. 

Masivni mural još uvijek prekriva zid katedrale u biskupiji Terni-Narni-Amelia. Prikazuje Isusa kako nosi u raj mreže pune golih i polugolih homoseksualaca, transseksualaca, prostitutki i dilera, isprepletenih u erotskim interakcijama. 
U mreži se nalazi sam Paglia, nekadašnji biskup spomenute biskupije. 

Prema riječima umjetnika, argentinskog homoseksualca Ricarda Cinallija, poznatog po svojim slikama muških tijela, biskup Paglia ga je izabrao između deset međunarodno poznatih umjetnika posebno za zadaću oslikavanja unutarnjeg zida katedrale. 

utorak, 14. ožujka 2017.

ON MORA KRALJEVATI Univerzalna prava Krista Kralja


U svojoj enciklici Quas Primas papa Pio XI. potvrdio je nauk svojih prethodnika na Petrovoj stolici o tome da se i države i individualne osobe moraju podrediti vlasti Krista Kralja. U potvrđivanju ove fundamentalne vjerske istine, papa Pio XI. nije mislio samo na katoličke nacije, ili kršćanske nacije, već na cjelokupno čovječanstvo. On navodi citat iz enciklike Annum Sacrum pape Lava XIII.:

„Taj najuzvišeniji i najveći dokaz štovanja i pobožnosti sasvim i pristaje Isusu Kristu jer je on vrhovni kralj i gospodar. Ta njegova vlast ne proteže se samo na katoličke narode ili samo na one koji su valjano primili sveto krštenje, koji dakako pripadaju Crkvi ako se gleda pravno, ali ih je zabluda mišljenja zavela na stranputice ili ih je nesuglasje rastavilo od ljubavi; već se odnosi i na one koji ne znaju za kršćansku vjeru, tako da je sav rod ljudski uistinu u vlasti Isusa Krista.“

Rimski prvosvećenici nedvosmisleno su osudili odvajanje Crkve i države sve do Drugog vatikanskog koncila. Crkveni je nauk da država ima dužnost omogućiti javno štovanje Boga u skladu s učenjima jedine prave Crkve, Katoličke Crkve, kao i pomagati Katoličkoj Crkvi u obnašanju Njenih funkcija. Država nema pravo ostati neutralna po pitanju religije, a još manje imati sekularni pristup u svojoj politici.  (...)

Tako mnogi svećenici danas s propovjedaonice naširoko izlažu o Crkvi kao samo jednom od ispravnih puteva spasenja, i iako neki još uvijek izražavaju dobrodošlicu obraćenicima, u biti propovijedaju da više nije potrebno biti katolik da bi se čovjek spasio. To je heretično i štetno za katolike, jedinstvo Crkve i posebno štetno za ne-katolike (Iznimka su samo oni koji se zbog nesavladivog neznanja nalaze izvan Crkve, ne vlastitom krivnjom, i koji su u vrijeme smrti u stanju Božje milosti.)

Svaki tjedan dobivam izvještaje od katolika o ovoj ozbiljnoj zabludi. Čak je i obred krštenja u opasnosti zbog ovog lažnog uvjerenja. Ako Crkva više nije potrebna, već je Ona samo najbolji odabir među mnogim valjanim religijama, onda potreba za sakramentom krštenja postaje sentimentalni „sakrament“, društveni događaj, možda ne službeno, ali u praksi da. Nekatolici su redovito krsni kumovi u različitim župama, što dalje umanjuje i svodi dogmu vjere na puki izbor. Neki su si svećenici dozvolili mijenjati formu krštenja ili dopuštaju laicima da sudjeluju u obredu u svojstvu svećenika, ili oboje. 

Nedavno sam obaviješten o jednom slučaju "krštenja" obavljenom u ime nekog drugog Trojstva, a ne Oca, Sina i Duha Svetoga. To poništava sakrament. Na tom istom svetogrđu laik je polio krštenika vodom. Laici mogu krstiti samo u nuždi, i tada izreći Kristove riječi polijevajući vodom tri puta. Ako se ne radi o slučaju nužde, krstiti mora svećenik i samo on mora politi vodom. U toj župi Krist sigurno nije Kralj jer su Njegove precizne riječi za sakrament krštenja namjerno odbačene. A nemoćno dijete ostaje nekršteno. 

Nitko tko tvrdi da je kršćanin ne bi smio osporiti činjenicu da se mi kao individualne osobe moramo podrediti vlasti Krista Kralja, no mali broj kršćana, uključujući i katolike, i konzervativne katolike, razumiju, a još manje drže do društvenog kraljevanja Isusa Krista.

Strogo govoreći, samo Bog ima prava koja Mu pripadaju po Njegovoj samoj prirodi. Kao ljudska bića mi posjedujemo samo uvjetna prava, prava koja nam je dao Bog. Mi imamo pravo činiti samo ono što je Bogu ugodno. Osnovno značenje riječi „sloboda“ je sposobnost djelovanja bez ograničenja. 

Na kraju opet citiram papu Lava XIII.:
„Istinska sloboda ljudskog društva ne sastoji se u tome da svatko čini što ga je volja, jer bi to jednostavno rezultiralo zbunjenošću i metežom, i dovelo do pada države: no sastoji se u tome da kroz propise građanskog zakona svi mogu lako pristati uz propise Vječnog Zakona.“ 


Krist je vladar zemaljskih kraljeva i On mora kraljevati!

Opportet illum regnare!

Iz knjige „Kraljevanje Krista“ Michaela Daviesa

utorak, 7. ožujka 2017.

SVETI ATANAZIJE - PRAVI PRIMJER ZA DANAŠNJE VRIJEME Dok su ga crkveni autoriteti smatrali izopćenikom on je ustrajao u očuvanju katoličke vjere i ljubavi prema živome Bogu


Atanazija Aleksandrijskog (298.-373.), kršćanskog biskupa i patrijarha Aleksandrije danas Katolička crkva časti kao sveca. Međutim, biskup Aleksandrijski je svojedobno ostao praktički sam u crkvenoj hijerarhiji u obrani pravovjerja, a protiv Arija, također biskupa iz Aleksandrije i njegove hereza nakon Prvog nicejskog sabora. Poglavito su se na kršćanskom istoku vodile žestoke rasprave o Svetom Trojstvu, od čistog arijanstva, preko poluarijanstva do nicejske vjere koja je potvrdila savršenu jednakost Oca i Sina, homoousios (istobitan).

Sve do 362. godine zbog svoje predanosti Nicejskom vjerovanju Atanazije Aleksandrijski doživio je pet izgona od rimskih careva, Konstancija II. i Julijana Apostate. Papa Liberije također ga je pod pritiscima careva privremeno ekskomunicirao što je vjerojatno razlog što je Liberije prvi Papa u povijesti koji nije proglašen svetim. Atanazije je često bio od svih napušten što mu je i donijelo naziv Athanasius contra mundum (Atanazije protiv svijeta). Usprkos svemu Atanazije je 363. godine uspio u Aleksandriji sazvati veliki sinod Istočne Crkve na kojemu je definirana prava vjera, te su potvrđene odluke Prvog nicejskog sabora. 
Praktički, istinski nauk Crkve je bio obranjen upravo zahvaljujući biskupu Atanaziju koji nije surađivao s hereticima, nego ih je nastojao obratiti na pravu vjeru.

ATANAZIJEVO VJEROVANJE:

Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est, ut teneat catholicam fidem:
Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit.
Fides autem catholica haec est: ut unum Deum in Trinitate, et Trinitatem in unitate veneremur.
Neque confundentes personas, neque substantiam seperantes.
Alia est enim persona Patris, alia Filii, alia Spiritus Sancti:
Sed Patris, et Fili, et Spiritus Sancti una est divinitas, aequalis gloria, coeterna maiestas.
Qualis Pater, talis Filius, talis Spiritus Sanctus.
Increatus Pater, increatus Filius, increatus Spiritus Sanctus.
Immensus Pater, immensus Filius, immensus Spiritus Sanctus.
Aeternus Pater, aeternus Filius, aeternus Spiritus Sanctus.
Et tamen non tres aeterni, sed unus aeternus.
Sicut non tres increati, nec tres immensi, sed unus increatus, et unus immensus.
Similiter omnipotens Pater, omnipotens Filius, omnipotens Spiritus Sanctus.
Et tamen non tres omnipotentes, sed unus omnipotens.
Ita Deus Pater, Deus Filius, Deus Spiritus Sanctus.
Et tamen non tres dii, sed unus est Deus.
Ita Dominus Pater, Dominus Filius, Dominus Spiritus Sanctus.
Et tamen non tres Domini, sed unus est Dominus.
Quia, sicut singillatim unamquamque personam Deum ac Dominum confiteri christiana veritate compelimur: ita tres Deos aut Dominos dicere catholica religione prohibemur.
Pater a nullo est factus, nec creatus, nec genitus.
Filius a Patre solo est: non factus, nec creatus, sed genitus.
Spiritus Sanctus a Patre et Filio: non factus, nec creatus, nec genitus, sed procedens.
Unus ergo Pater, non tres Patres: unus Filius, non tres Filii: unus Spiritus Sanctus, non tres Spiritus Sancti.
Et in hac Trinitate nihil prius aut posterius, nihil maius aut minus: sed totae tres personae coaeternae sibi sunt et coaequales.
Ita ut per omnia, sicut iam supra dictum est, et unitas in Trinitate, et Trinitas in unitate veneranda sit.
Qui vult ergo salvus esse, ita de Trinitate sentiat.
Sed necessarium est ad aeternam salutem, ut incarnationem quoque Domini nostri Iesu Christi fideliter credat.
Est ergo fides recta ut credamus et confiteamur, quia Dominus noster Iesus Christus, Dei Filius, Deus et homo est.
Deus est ex substantia Patris ante saecula genitus: et homo est ex substantia matris in saeculo natus.
Perfectus Deus, perfectus homo: ex anima rationali et humana carne subsistens.
Aequalis Patri secundum divinitatem: minor Patre secundum humanitatem.
Qui licet Deus sit et homo, non duo tamen, sed unus est Christus.
Unus autem non conversione divinitatis in carnem, sed assumptione humanitatis in Deum.
Unus omnino, non confusione substantiae, sed unitate personae.
Nam sicut anima rationalis et caro unus est homo: ita Deus et homo unus est Christus.
Qui passus est pro salute nostra: descendit ad inferos: tertia die resurrexit a mortuis.
Ascendit ad caelos, sedet ad dexteram Dei Patris omnipotentis: inde venturus est iudicare vivos et mortuos.
Ad cuius adventum omnes homines resurgere habent cum corporibus suis: et reddituri sunt de factis propriis rationem.
Et qui bona egerunt, ibunt in vitam aeternam: qui vero mala, in ignem aeternum.
Haec est fides catholica, quam nisi quisque fideliter firmiterque crediderit, salvus esse non poterit.


PRIJEVOD:
Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje će propasti zauvijek.
Ovo je katolička vjera: da štujemo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu, bez miješanja osoba i bez razdiobe biti.
Drugačija je naime osoba Oca, drugačija Sina, drugačija Duha Svetoga.
Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo, istu slavu i jednako vječno veličanstvo.
Kako Otac, tako Sin i tako Duh Sveti.
Nestvoren je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti.
Neizmjeran je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti.
Vječan je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.
A ipak nisu tri vječna, nego je jedan vječni.
Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni.
Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća, nego je jedan svemogući.
Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri boga, nego je samo jedan Bog.
Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin, a ipak nisu tri gospodina, nego jedan Gospodin.
Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga i Gospodina, tako nam katolička vjera zabranjuje reći da su tri Boga i tri Gospodina.
Otac nije ni od koga načinjen, niti stvoren, niti rođen.
Sin je samo od Oca: ne načinjen, niti stvoren, nego rođen.
Duh Sveti od Oca i Sina: nije načinjen, niti stvoren, niti rođen, nego izlazi.
Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti, a ne tri Duha Sveta.
U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne i jednako velike.
Tako da u svemu, kako je prije rečeno, treba štovati kako jedinstvo u Trojstvu, tako Trojstvo u jedinstvu.
Tko, dakle, želi biti spašen, to mora vjerovati o Trojstvu.
Ali za vječno spasenje potrebno je također vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista.
A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš, Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek.
Bog je, iz Očeve biti prije vjekova rođen, i čovjek od biti majke rođen u vremenu.
Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela.
Jednak Ocu po božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi.
Koji iako je Bog i čovjek, ipak nisu dva Krista, nego jedan Krist.
Jedan naime, ne pretvaranjem božanstva u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo čovječnost.
Jedan potpuno i čitav, ne po pomiješanju biti, nego po jedinstvu osobe.
Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.
Koji je zbog našeg spasenja trpio, sašao nad pakao i treći je dan uskrsnuo od mrtvih.
Uzašao na nebo, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega, odatle će doći suditi žive i mrtve.
Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima.
Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, a koji su činili zlo, u vječni oganj.
Ovo je katolička vjera, koju ako netko vjerno i čvrsto ne vjeruje, ne može biti spašen.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...