četvrtak, 26. listopada 2017.

Venite, adoremus, et procedamus ante Deum


U klečanju pred našim Bogom, kada dopuštamo da Ga posvećene ruke svećenika polože na naš jezik, nalazimo se u dobrom društvu. Primamo pričest kao što su to činili sv. Toma Akvinski, sv. Franjo Asiški, sv. Ignacije Lojolski, sv. Ivan Bosco, sv. Tereza Avilska, sv. Bernadetta, sv. Tereza od Djeteta Isusa, sv. Maria Goretti, sv. Thomas More, četrdeset mučenika iz Engleske i Walesa, djeca vidioci iz Fatime,... lista je beskrajna! Možemo se ujediniti s ovom vojskom svetaca i nebrojenim mnoštvom dobrih i vjernih katolika koji su više od tisuću godina primali pričest na tradicionalan način. Ili se možemo pridružiti onim katolicima koju su ''zreli'' i ''odrasli'', koji stoje pred svećenikom, šire svoje ruke i kažu: „Koncilijarni katolik ne kleči pred svojim Bogom, koncilijarni katolik stoji pred svojim Bogom.“

Možda nije daleko od istine reći da „koncilijarni katolik“ nema drugog Boga osim sebe samog.

Dietrich von Hildebrand bio je jedan od istaknutijih protivnik nacista. Fašisti i komunisti ne vole ljude koji postavljaju pitanja, oni više vole one koji se bez pogovora podređuju diktatu partije. Dietrich von Hildebrand nastavio je postavljati pitanja dok svijet nije izgubio najvećeg laika - branitelja vjere na engleskom (i njemačkom) govornom području. U „Opustošenom vinogradu“ on piše: 

„Zašto je stajanje zamijenilo klečanje? Zar klečanje nije klasičan izraz štovanja? Ono nipošto nije ograničeno na plemeniti izraz molitve; ono je također tipičan izraz pobožnog podčinjavanja, gledanja prema gore, i iznad svega, ono je izraz ponizne konfrontacije sa Svemogućim Bogom: izraz štovanja. Chesterton je rekao da čovjek ne shvaća koliko je velik na koljenima. Uistinu, čovjek nikada nije ljepši nego u poniznom klečanju, pogleda uperenog prema Bogu. Dakle, zašto ovo zamijeniti stajanjem? Treba li klečanje zabraniti jer pobuđuje asocijacije s feudalnim vremenima, jer više ne odgovara 'demokratskom' modernom čovjeku? I zašto vjernici više ne mogu klečati jedan do drugoga na pričesnoj ogradi – što je ipak veliki izraz humanosti – zašto se moraju poput gusaka kretati do oltara? Je li svrha toga da bolje odgovara gozbenom karakteru Svete Pričesti koji se tako često naglašava?“

Michael Davies

subota, 7. listopada 2017.

NASTAVLJAJU SE SABLAZNI PAPE FRANJE Ručak solidarnosti u katedrali svetog Petronija u Bologni

Ušavši u Hram, stane izgoniti prodavače. Kaže im: "Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!
Lk (19,45-46)







nedjelja, 1. listopada 2017.

Zdravo Marijo – znak razlikovanja duhova

Među divnim stvarima koje je Presveta Djevica objavila blaženom Alanu de la Roche – a mi znamo da je ovaj veliki Marijin pobožnik pod zakletvom potvrdio primljene objave – tri su najvažnije: 

prva, da su nemar, mlakost i odbojnost prema anđeoskom pozdravu, koji je obnovio svijet vjerojatni i skori znak vječne osude; druga, da osobe pobožne tom istom božanskom pozdravu imaju veliki predznak predodređenja; treća, da oni koji su primili od Boga milost da ljube Presvetu Djevicu i da joj s ljubavlju služe, u tome trebaju biti krajnje brižni i nastaviti je ljubiti i služiti joj, sve dok ih Njezin Sin po Njoj ne učini građanima Neba, u stupnju slave koja će biti srazmjerna njihovim zaslugama.

Krivovjernici i svi đavolski sinovi koji imaju očigledne znakove odbačenja preziru Zdravomariju. Doduše, još nauče Oče naš, ali ne i Zdravo Marijo: radije bi sa sobom nosili zmiju nego li Krunicu ili ružarij. Također i među katolicima, oni koji imaju predznak osude ne mare za Krunicu i ružarij, zapostavljaju molitvu Krunice ili je izmole mlako i u žurbi.

Kada ne bih vjerovao niti jednoj objavi koje je imao blaženi Alan, dosta bi mi bilo moje osobno iskustvo da se uvjerim u ovu zastrašujuću, a ipak utješnu istinu. Ne znam i ne vidim jasno, kako jedna naizgled tako malo vrijedna pobožnost može biti nepogrešiv znak vječnog spasenja, a ne imati je znak odbačenja. Ipak, to je istinito. Vidimo također i kako sljedbenici novih nauka osuđenih u današnje vrijeme od Crkve, da usprkos svojoj velikoj prividnoj pobožnosti, jako zanemaruju Krunicu i nastoje je pod najraznovrsnijim izgovorima izbaciti iz duha i srca osoba koje im se približavaju. Dakako, oni dobro paze da javno ne osude Krunicu, ružarij, škapular, kao što to čine kalvinisti, ali njihov način djelovanja da uspiju u svojoj nakani je toliko više opasan i štetan koliko je podmukao.

Moja Zdravo Marijo, moj Ružarij, moja krunica je moja molitva; to je moje najsigurnije sredstvo kako bih razlučio one koji su vođeni Duhom Božjim od onih koji su u zabludama zloga duha. Ja sam poznavao duše koje izgleda kao da su letjele kao orlovi preko oblaka po njihovoj uzvišenoj kontemplaciji, a bile su nažalost prevarene od đavla. Mogao sam otkriti njihovu zabludu samo pomoću Zdravomarije i Ružarija jer su je oni odbacivali kao onu molitvu koja ne zaslužuje njihovo poštovanje.

Zdravomarija je jedna nebeska i božanska rosa koja, padajući u dušu predodređenika, donosi joj čudesnu plodnost i proizvodi svaku vrstu kreposti. I što više je duša natopljena ovom molitvom, to više postaje prosvijetljena u duhu, rasplamsala u srcu i ojačana protiv svakog svog neprijatelja.

Zdravomarija je jedna usijana i prodorna strelica: ako je jedan propovjednik sjedini s Božjom Riječju koju propovijeda, dobija snagu da probode, potrese i obrati i najtvrđa srca, pa sve i ako nije nadaren velikim prirodnim talentom za propovijedanje. Bila je to otajstvena strijela koju je Presveta Djevica – kako sam već rekao – preporučila sv. Dominiku i blaženom Alanu kao najučinkovitije sredstvo za obraćenje krivovjernika i grešnika. Od tada propovjednici imaju običaj – tvrdi sveti Ante – moliti Zdravomariju prije svojih propovijedi.

Sv. Ljudevit Montfortski,
„Čudesna tajna svete Krunice za obratiti se i spasiti se“

srijeda, 27. rujna 2017.

Kako se treba pričešćivati


§ 4. Kako se treba pričešćivati?

■ 642. P. Kako se treba držati u času kad pristupamo sv. pričesti?
O. U času kad pristupamo sv. pričesti, treba klečati, osrednje podignute glave, očiju skromno okrenutih prema svetoj hostiji, a usta dovoljno otvorena i jezik malo podignut na usnama.

■ 643. P. Kako treba držati pliticu ili podložak za hostiju?
O. Pliticu ili položak treba držati tako da prihvati svetu česticu ako se dogodi da padne.

■ 644. P. Kada treba progutati česticu?
O. Moramo se pobrinuti da svetu česticu progutamo što prije možemo i da neko doba ne pljujemo.

■ 645. P. Što valja učiniti ako se sveta hostija prilijepi za nepce?
O. Ako se sveta hostija zalijepi za nepce, treba je odlijepiti jezikom, a nikada prstom.

nedjelja, 17. rujna 2017.

Velike obitelji – brojna zvanja


Činjenica je da velike katoličke obitelji daju svećenička zvanja u puno većem broju nego većina manjih katoličkih obitelji. Prošlih desetljeća većina je katolika usvojila svjetovni pojam male, „moderne“ obitelji. 

Organizacija Gallup godinama je provodila ankete među Amerikancima o idealnom broju djece. Odgovori su gotovo isti svaki put: idealno je da obitelj ima u prosjeku 2.5 djeteta.

Odgovori katolika gotovo su identični odgovorima protestanata: 54% katolika smatra da je nijedno, jedno ili dvoje djece idealno.

S obzirom da prema anketi Gallupa 82% američkih katolika smatra da je kontrola rađanja za njih moralno prihvatljiva, možda ne bismo trebali biti previše začuđeni. Ono što je još zanimljivije je sastav obitelji koje Svetoj Majci Crkvi daju sljedeću generaciju svećenika.

Svake godine Centar za primijenjena istraživanja u apostolatu iz Georgetowna provodi anketu među bogoslovima. Anketa iz 2013. godine imala je stopu odgovora približno 75% među kandidatima koji će uskoro biti zaređeni. Zanimljivo je primijetiti vezu između velikih obitelji i svećeničkih zvanja u posljednjim anketama.


Potpuno suprotno našoj kulturi i već spomenutoj anketi Gallupa, 52% bogoslova u anketi iz 2013. godine dolazi iz obitelji koja ima troje, četvero ili čak petero i više djece. 24% dolazi iz obitelji s troje djece. Još je zanimljivije da 1 od 5 bogoslova ima najmanje petero braće i sestara!


38 % bogoslova u anketi iz 2012. ima više od troje braće i sestara.

25 % bogoslova anketiranih 2011. godine dolazi ih obitelji s najmanje šestero djece.

2010. godine 55 % bogoslova bilo je iz obitelji s četvero i više djece, a 24% ih je imalo barem petero braće i sestara.



Iz ovih podataka možemo izvesti mnoge zaključke. Kao što je rečeno na početku, nepobitno je da velike katoličke obitelji daju brojna svećenička zvanja.

Je li to zato što njihovo prihvaćanje većeg broja djece također odražava i dublju ljubav prema Božjoj volji i njeno prihvaćanje?

Jesu li ovi impresivni rezultati odraz obitelji koje prakticiraju svoju vjeru na način da aktivno sudjeluju u životu svoje župe?

Ili ta zvanja jednostavno predstavljaju statističke rezultate obitelji s većim brojem djece, što povećava šanse da će jedan od njihovih sinova odabrati svećenički poziv.

Naravno, bez daljnjeg istraživanja ne možemo biti sigurni. Čini se vjerojatno da sva tri razloga utječu na to.

Osobno sam vidio mnoge župe u kojima vjernici često mole za povećanje svećeničkih zvanja. No, ipak te iste župe odražavaju našu današnju kontraceptivnu kulturu po pitanju njihovog pogleda na obitelj i djecu. Vjernici govore o potrebi za većim brojem svećenika, no često se čini da očekuju da ta zvanja dođu odnekud drugdje, a ne iz njihove vlastite obitelji.

Izvor

nedjelja, 10. rujna 2017.

Duhovnost stare liturgije (III.): Savršenost u krepostima i uzdizanje u molitvi

Stari obred Mise, utoliko što nas potiče na samoodricanje, čini nas poniznima. Ovo je potrebno jer svatko od nas pati od oholosti. Štoviše, ne dajući nam kontrolu nad obredom, stari obred potiče krotkost, krepost koja nas sprječava da idemo u krajnosti u našim reakcijama ili djelovanju. Postoje nebrojeni slučajevi nezadovoljnih i bijesnih laika i svećenika nakon što su nazočili novom obredu Mise zbog nečega što je učinio svećenik koji je celebrirao Misu. Time što postaje uzrokom ljutnje, svećenik umanjuje krotkost kod prisutnih vjernika. Kod obreda koji je određen, ako svećenik slijedi rubrike i služi Misu pobožno, šanse da će svećenik naljutiti vjernike su minimalne. Na taj način stari obred osigurava krotkost. Poniznost je ključna krepost za obuzdavanje putenih apetita, tj. onoga u nama što nas navodi na tjelesne užitke. 


Poniznost je krepost kojom osoba ne procjenjuje sebe važnijom i većom nego što stvarno jest. Sveti Toma Akvinski piše da je poniznost temeljna krepost i da niti jedna druga krepost bez nje ne može postojati. Stara Misa iskorjenjuje oholost i potiče poniznost jer ona nije naš proizvod niti naše djelovanje, već je Božje djelo. Štoviše, u susretu s otajstvenim koje je za nas u ovom životu neshvatljivo, u nama se prirodno javlja osjećaj malenkosti u usporedbi s Bogom. Ovo određuje naš način ponašanja jer se nalazimo u prisutnosti Onoga koji uzrokuje strahopoštovanje, odnosno budi u nama preplavljujući osjećaj divljenja. Strahopoštovanje i divljenje nas prirodno navodi da se zaustavimo i promotrimo same sebe u svjetlu Onoga koji zaslužuje divljenje; ono nas obuzima i na taj način određuje naše ponašanje. Stari obred, koji potiče poniznost i krotkost – na kojima se grade sve ostale kreposti – podsjeća nas na riječi Krista: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ Drugim riječima, moramo se suobličiti istini, ne biti oholi i ne precjenjivati sami sebe, a isto tako ne ići u krajnosti u svojim reakcijama. Ovo moramo tražiti i u obredu. Obred nam treba govoriti – ne našim riječima, već riječima Krista. U tom smislu, stari obred kao da simbolički govori: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“

Kada su krotkost i poniznost na mjestu, prirodno slijedi krepost pobožnosti. Pobožnost je krepost sadržana pod univerzalnijom krepošću pravde, i partikularnijom krepošću religije, kojom osoba cijeni i časti nešto sveto. Stari obred nam pomaže da štujemo ono što je sveto pod pretpostavkom da smo, kao prvo, ponizni i prepoznajemo veličinu svetih stvari. Drugo, mi prilazimo Bogu u duhu samoodricanja i podčinjenosti. Svećenik u starom obredu često pokleca, poginje glavu i drži se ponizno u molitvama kako bi njegove radnje bile Bogu ugodne.

Stari obred također uči hrabrosti, jer jasno daje do znanja da se nalazimo u duhovnom boju. Na samom početku obreda, kada svećenik odijeva amikt, izgovara molitvu u kojoj traži našeg Gospodina kacigu spasenja kako bi se mogao boriti protiv napada đavla.

Također, budući da svećenik nije odgovoran liturgijskom odboru pri donošenju odluka što se smije, a što ne smije, stari obred jača svećenika i utvrđuje muževne aspekte svećeništva.

Ovdje želim preporučiti članak p. Jamesa McLucasa na temu feminizacije svećenika (The Latin Mass, proljeće 1998.) u kojem tvrdi da je novi obred ustvari oduzeo svećeniku muževne aspekte, odnosno ulogu brige i zaštite njegove duhovne obitelji. 

U starom obredu samo on „hrani“ svoju duhovnu obitelj dijeleći Svetu Pričest. To također znači da on može štititi sveta otajstva. Sistematsko uklanjanje tih stvari koje naglašavaju muževnu i očinsku ulogu svećenika zamaglilo je našu viziju svećeničkog poziva i uloge.


Štoviše, ono što pokazujemo kao primjer to ćemo i dobiti kao rezultat. Dakle, ako pred ljude stavimo sliku svećenika koji ima slabe ili nikakve kreposti i hrabrost, onda možemo očekivati da će i svećenici postati slabi i feminizirani, i da će privući iste takve bogoslove.

Stari obred omogućava svećeniku put na kojem će zadobiti najveću i najtežu vrstu hrabrosti – samodisciplinu kroz samoodricanje.

Stari obred također izbjegava povrede pravde. Novi Zakonik kanonskog prava kaže da laici imaju pravo ići na liturgiju služenu prema rubrikama. Danas su sve mogućnosti izbora umanjile osjećaj da svećenik mora pružiti vjernicima ono što im po pravu pripada. Ako o tijeku Mise može odlučivati svećenik, to ga navodi da misli da može činiti što ga je volja, što se njemu sviđa. Iako crkveni dokumenti jasno daju do znanja da on to ne smije, činjenica je da sve te mogućnosti izbora sadrže implicitan princip „radi što te volja“.

Stoga, kada je obred izvan kontrole svećenika, on prirodno stvara osjećaj zadovoljenja pravde kod svih nas. Kada svećenik čini nešto što nije u skladu s rubrikama, ili čak nešto što je sadržano u rubrikama, ali je neobavezno, to daje ljudima dojam da svećenik ne brine toliko o tome što želi Bog, već što želi on sam, osobito ako se vjerniku koji prisustvuje Misi ne sviđa svećenikov izbor.

U konačnici, u obredu Mise se radi o Bogu, i sam obred mora naći najbolji način da se Bogu pruži ono što Mu pripada. To se uspijeva kroz duboki osjećaj za pravdu. Kroz žrtvu Bogu i prilagodbu obreda toj žrtvi, prepoznajemo da u odnosu prema Bogu mi nemamo pravo tražiti pravdu jer smo mi obična stvorenja. Stoga, fokus Mise mora biti Bog, a ne mi. Stari obred nam pomaže da zaboravimo i odreknemo se sebe kroz davanje zadovoljštine Bogu kroz Žrtvu.

Stari obred jača vjeru, ufanje i milosrđe. Jača vjeru jer je izvrstan u svom izrazu katoličke teologije. Vjera dolazi kroz ono što čujemo, a vjeru čujemo u samim molitvama starog obreda. Stari obred jača ufanje zbog svog dubokog osjećaja za transcendentno i našeg sudjelovanja u transcendentnom. Također jača milosrđe jer nam pomaže shvatiti da je u centru Bog, a ne mi. Milosrđe se definira kao ljubav prema Bogu i bližnjemu radi Boga. Kada ljubimo svoga bližnjega, to mora biti radi Boga. Dakle, obred nam pomaže da sve usredotočimo na Boga, i na taj način daje pravi smjer našem duhovnom životu. Stari obred također jača milosrđe jer drži pod kontrolom ljudske nesavršenosti oduzimajući im mogućnost da se jedna osoba nametne drugoj, što sprječava ljutnju, povrijeđene osjećaje i slično. 


Uzdizanje u molitvi

Već smo ranije spomenuli tišinu koja je potrebna za uzdizanje u visine molitve. Iako ona nije potrebna za vokalnu molitvu, potrebna je za mentalnu molitvu i za ostalih sedam razina molitve. Sveti Augustin je rekao da niti jedna osoba ne može spasiti dušu ako ne moli. Činjenica je da je mentalna molitva i molitva općenito među laicima (i klerom) u posljednjih trideset godina doživjela slom. Moj je osobni dojam da takav razvoj situacije ima veze s obredom Mise. U novom obredu sve se vrti oko vokalne molitve, a aspekti zajednice u molitvi su izrazito naglašeni. To je navelo ljude na zaključak da samo oni oblici molitve koji su vokalni i zajednički imaju pravu vrijednost. Rezultat toga je da ljudi više ne mole kada su sami. 

Stari obred, s druge strane, potiče i njeguje osobnu molitvu. Tišina tijekom Mise zapravo uči ljude da moraju moliti. Ili će se vjernik izgubiti u onome što mu odvlači pažnju ili će moliti. Tišina i ohrabrenje da mole tijekom Mise uči ljude osobnoj molitvi. Iako, strogo govoreći, oni ne mole sami za sebe jer bi trebali ujediniti svoje molitve i žrtve sa Žrtvom na oltaru i molitvama svećenika, te molitve nisu vanjske, već unutarnje i mentalne i na taj ih način prirodno čini otvorenima za taj oblik molitve. To je jedan od razloga zašto su ljudi nakon starog obreda prirodno tiši i mole i nakon Mise. 

Ako se sve čini vokalno, naglas, kada govorenje prestane, ljudi misle da je sve gotovo. Teško da će ljudi nakon nove Mise napraviti pravi čin zahvale moleći se, jer su njihovi apetiti usmjereni prema govorenju naglas.

Stari obred također daje predokus raja, da se tako izrazim. Budući da oltar označava razdjelnu crtu između profanog i svetog, između nebeskog i zemaljskog, a svećenik uzlazi na oltar da bi prikazao Žrtvu, stari obred daje osjećaj čovjeku kao da je zajedno sa svećenikom odveden u raj. 

Ova slika nas prirodno vodi u molitvu i daje nam osjećaj transcendentnog i nadnaravnog što je ključno za duhovni život. Mnoga obraćanja svecima u starom obredu također potiču veću pobožnost. Latinski jezik daje osjećaj misterija. Ljepota obreda, sve što prirodno proisteječe iz samog obreda (kao npr. crkve koje su izgrađene za taj obred), korali – sve to vodi prema kontemplaciji, traženju onoga što je iznad nas. 


Zaključak

Iako nismo obuhvatili sve duhovne aspekte starog obreda, četiri područja koja smo pokrili pokazuju da stari i novi obred imaju različite duhovnosti. Ako Crkva želi dati osjećaj transcendentnog vjernicima, ako želimo imati ponizne i svete svećenike, ako želimo imati obred kojega pokreće milosrđe (ljubav prema Bogu i bližnjemu radi Boga) i stoga je Bog jedino središte naših želja i čežnji, Crkva mora obnoviti liturgiju koju je sam Bog oblikovao kada je Krist bio na zemlji i kasnije kroz svece tijekom povijesti. Ne možemo biti zadovoljni s liturgijom koja je proizvod naših ruku. Zbog toga ne podržavam teoriju da moramo proizvesti još jedan obred. Trebamo vratiti natrag Božje djelo, jer ako nas stari obred ičemu uči, on nas uči tome da nam nije potreban izraz naše vlastite ličnosti, već da nam je potreban Bog. 

p. Chad Ripperger

subota, 2. rujna 2017.

Duhovnost stare liturgije (II.): Samoodricanje, nenavezanost i mrtvljenje

Drugi duhovni aspekt starog obreda koji se u njemu očituje na više načina je samoodricanje i mrtvljenje. 

Jedna od najjasnijih manifestacija ovog samoodricanja je tišina staroga obreda. Osobe koje previše brbljaju, odnosno sklone su previše pričati, obično pate od te svoje mane zato što su puni sebe. U ljudskoj je prirodi da svaki puta kada učinimo nešto što je u skladu s našom fizičkom dispozicijom, mi dobijemo određeni užitak od toga. Ljudi često kažu da su za nešto raspoloženi ili neraspoloženi, i kada dobiju nešto što odgovara njihovom raspoloženju, oni osjećaju određeno zadovoljstvo. Pričanje funkcionira na isti način: naši apetiti mogu biti navezani na pričanje, i upravo se stari obred bori protiv toga. Tako što zahtijeva tišinu, stari obred pruža mogućnost uklanjanja želje za pričanjem kod prisutnih vjernika. Imao sam mnoge rasprave s laicima koje dolaze na stari obred prvi puta i osjećaju odbojnost prema njemu upravo zbog šutnje. Oni to ne izraze baš tako, no kroz razgovor s njima postaje jasno da im se ne sviđa što nitko ne priča njima i što oni sami ne pričaju tijekom obreda. 



Sv. Ivan od Križa običavao je reći da bi prije ulaska u mističnu kontemplaciju njegova ''kuća'', kako je nazvao sebe, postala sva tiha. Pod time je mislio da bi se svi njegovi apetiti utišali. To nam govori da mi moramo biti tiho, moramo biti oslobođeni sebe kako bismo se uzdigli u visine savršenstva, a stara Misa pomaže u razumijevanju toga. Pored toga, uči nas da mi sa svojim govorom ne moramo biti u centru pažnje kako bi obred imao dublje značenje. 

Stari obred također njeguje osjećaj nenavezanosti kod svećenika i vjernika jer je obred u potpunosti odredila Sveta Majka Crkva. U Starom zavjetu vidimo da je Bog dao vrlo detaljne upute kako Ga se treba štovati. Ovo je ključno za razumijevanje liturgije na dva načina. Prvi je da liturgija nije naše djelo, već djelo Boga posredstvom svećenika; ona nije nešto što mi činimo, već Bog, jer se posvećenje ne može dogoditi bez Boga Koji je prvi razlog Žrtve. Drugi je način da Bog, a ne mi, određuje kako ćemo Ga štovati. Ovo je jedna od najočitijih pogrešaka modernog vremena: želja da mi sami određujemo kako ćemo štovati Boga. To je pogrešno jer Bog određuje kakav način štovanja Mu je ugodan, a kakav nije, i stoga, samo On treba odrediti obred. Ranije je bilo spomenuto da je Bog oblikovao liturgiju kroz vrijeme posredstvom svetaca koji su bili puni ljubavi prema Bogu – sve što su oni činili došlo je od Njega i vodilo je natrag Njemu. 

Stari nas obred uči važnu duhovnu lekciju da ako želimo biti sveti i Bogu ugodni, naša je zadaća prilagoditi se liturgiji, a ne mijenjati liturgiju i prilagođavati ju nama. Nadalje, budući da Bog određuje obred, jasno nam je da se u Misi ne radi o nama, nego o Bogu. Mi smo sekundarni aspekt obreda. To je u starom obredu vidljivo u tome što nam nije dana kontrola nad liturgijom, i stoga nam postaje jasno da se tu ne radi o nama. Iako je naša želja imati koristi od Mise, naša se korist u konačnici mora vratiti Bogu, tj. mi postajemo sveti zato što to daje Bogu veću slavu. Tako da se i aspekti koji se tiču nas zapravo tiču Boga. 

Tradicionalni obred, time što je određeno kako treba izgledati, osigurava dvije važne duhovne prednosti za svećenika. 

Prva je mir, jer svećenik se može podrediti volji Božjoj prateći rubrike Mise koje su unaprijed određene. Kao svećenik mogu reći da to daje veliki osjećaj slobode. Svećenik se ne mora brinuti oko toga što će izabrati i reći, brinući o tome što će reći vjernici. Drugo je da uči svećenika samoodricanju i ponekad mrtvljenju kad obred nije pod njegovom kontrolom. U Misi se ne radi o svećeniku, ona ne mora biti određena njegovom osobnošću. Očito samo svećenik može služiti Misu, no on može zaboraviti sebe samo kad je cijeli obred određen od strane Crkve, koja je Vox Dei, Božji glas. To mu omogućuje da zaboravi sebe i sve ostalo kako bi mogao u potpunosti ući u misterij i svetu stvarnost koja je prisutna, i na taj način izvući najveću korist iz toga. 

nedjelja, 27. kolovoza 2017.

Duhovnost stare liturgije (I.): Svijest o grijehu


Među liturgičarima i teolozima općenito se smatra da svaki oblik obreda utjelovljuje vrstu duhovnosti koja je svojstvena tom obredu. Tako, na primjer, istočni obredi naglašavaju mistične aspekte duhovnog života, kao i ulogu ikona u promicanju pobožnosti prema našem Gospodinu, Gospi i svecima. Stari obred Mise (tradicionalna latinska Misa) utjelovljuje duhovnost i duhovni nauk koji je primjenjiv na svaku generaciju i svako vrijeme. Pod starim obredom misli se na obred kojeg je kodificirao sveti Grgur Veliki i koji je kroz stoljeća prošao kroz vrlo spor organski razvoj. Posljednji promulgirani misal koji uživa taj organski rast je onaj iz 1962.

Danas u Crkvi vlada uobičajeno mišljenje da je liturgijski razvoj srednjovjekovnog razdoblja ustvari bio dekadentan i da se moramo vratiti vremenu apostola i rane Crkve kako bismo znali što je prava liturgija, kao i kako bismo spoznali što je Božja volja po pitanju liturgije. Međutim, to je mišljenje fundamentalno pogrešno. Pored činjenice da moderni liturgijski stručnjaci (pod moderni mislim na one u zadnjih 100 godina) nisu u potpunosti ispravno razumjeli liturgiju rane Crkve, mišljenje da je srednjovjekovni liturgijski razvoj na neki način bio aberacija je zapravo odbacivanje autentičnog razvoja koji se temeljio na razumijevanju Mise kao žrtve. Štoviše, takvi se likovi vole vraćati u vrijeme kad je liturgija navodno bila „iskonska“, pod čime obično misle da je bila u skladu s njihovom pogrešnom teologijom Mise shvaćene kao gozbe.

Svrha ovog eseja nije davati lekcije iz povijesti, već objasniti da je stari obred Mise zapravo proizvod Božje ruke Koji je kroz povijest koristio svece kako bi ga razvio u skladu sa Svojom svetom namjerom. Želja za odbacivanjem naše liturgijske baštine mi se zapravo čini kao želja za odbacivanjem onih stvari koje je Bog stvorio. U mjeri u kojoj je liturgija Božje djelo i djelo svetaca, ona utjelovljuje određene duhovne principe u samoj prirodi obreda na koje se vrijedi osvrnuti. Budući da ih ne možemo sve obuhvatiti, ograničit ćemo se na četiri principa: 1) svijest o našoj grešnosti, 2) potreba za samoodricanjem, 3) savršenost u krepostima i 4) određeni aspekti molitve.

Svi oni su neophodni elementi svakog pravog duhovnog života.

I. Svijest o grijehu

Prvi princip je svijest o našoj grešnosti. Stari obred Mise počinje s molitvama podno oltara. Misa počinje okretanjem svećenika prema oltaru – oltaru njegove mladosti („Introibo ad altare Dei. Ad Deum qui laetificat juventutem meam.“/ „Pristupit ću k Božjem žrtveniku. K Bogu koji razveseljuje moju mladost.“). 

Oltar je, naravno, mjesto gdje se prinosi žrtva za naše grijehe, a svećenik moli Boga da prosudi njegovu parbu („Judica me, Deus, et discerne causam meam de gente non sacra: ab homine iniquo, et doloso erue me. / Sudi mi, Bože, i prosudi parbu moju protiv bezbožnoga naroda; od zla i prijevarna čovjeka izbavi mene.“)

nedjelja, 20. kolovoza 2017.

Križ su kraljevska vrata prema svetištu svetosti


Krist nam je razotkrio smisao života, a smisao života znači razdati svoje biće, znači žrtvu, križ.

Tvoja slobodna volja nije nikada tako slobodna kao kad postaje u slobodi ropkinja Božje volje, i ona nije nikada tako jako ropkinja kao kad je oholo usmjerena na sebe. Ona nije nikad tako puna života kao kad umire samoj sebi, i nikada tako mrtva kao kad živi samoj sebi. Zato položi slobodu svoje volje na križ božanskoga Otkupitelja da se tamo ugasi u sebi kako bi se opet razgorjela za Gospodina poput vječne Kristove žrtve.

Mi posjedujemo slobodu izbora između dobra i zla, ali birati zlo ne znači upotrijebiti slobodu, nego je zloupotrijebiti. Zato se odreci te nesretne slobode, podloži svoju slobodnu volju zauvijek svome Bogu i budi rob ljubavi čiji robovi su sretniji od nekih kraljeva. I želi li se duša pobuniti u oholoj svijesti svoje slobode protiiv svoje odluke da služi svome Bogu zauvijek i bez pridržaja, onda prinesi Bogu svoju volju kao žrtvu i dopusti da ona umre sebi kako bi živjela za Boga. 

Tko želi sačuvati svoju slobodu u službi sebičnosti ovoga svijeta, taj će je izgubiti za vječni život u drugom svijetu, i tko izgubi slobodu u svetoj Božjoj ljubavi u ovom svijetu, taj će je sačuvati za tu ljubav u drugom svijetu. Tko je ovdje slobodan, bit će tamo rob, i tko u nutarnjem razdavanju stavi pod noge svoju slobodu, tome će ona tamo biti vraćena pročišćena i posvećena. Tamo će sloboda postati ljubav, a ljubav sloboda, ali sloboda koja ne poznaje razdiranja okova, nevoljka podvrgavanja divlje čežnje, nego se diže prema vječno nepromjenjivoj ljubavi Stvoritelja i Otkupitelja duša.

sveti Franjo Saleški
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...